Oslonac u vremenu stalnog ubrzanja

Postoje dani kada sve izgleda kao da stoji na tvojim leđima. Obaveze, očekivanja, tuđe potrebe, rokovi, odgovornosti. U takvim trenucima žena često ne primijeti kada prestane osjećati sebe. Nastavlja da radi, da brine, da rješava, ali iznutra počinje da se udaljava od vlastitog centra.

Oslonac počinje u trenutku kada to primijetiš.

Ne mora to biti dramatičan trenutak. Nekada je to samo tiha misao: “Umorna sam.” Nekada je to uzdah koji izmakne dok pereš suđe ili dok gledaš kroz prozor autobusa. Nekada je to osjećaj da si svima dostupna, a sebi najrjeđe.

Psihološki gledano, svaka osoba ima potrebu za sigurnom bazom – mjestom iz kojeg kreće u svijet i u koje se vraća kada je iscrpljena. U djetinjstvu je to obično roditelj ili bliska osoba. U odraslom dobu, ta baza postaje nešto dublje i tiše: unutrašnji osjećaj stabilnosti, samopouzdanja i samoprihvatanja.

Ali taj unutrašnji oslonac ne nastaje sam od sebe. On se gradi kroz male, svakodnevne trenutke u kojima biraš da ne napustiš sebe.

To može biti pet minuta tišine prije nego što svi ustanu. Šetnja bez telefona. Odbijanje nečega što znaš da ti oduzima snagu. Razgovor u kojem kažeš kako se zaista osjećaš. Ili samo trenutak u kojem staneš i udahneš, bez potrebe da budeš korisna, efikasna ili jaka.

Oslonac nije spektakularan. On je tih i postojan.

Mnoge žene su naučene da budu oslonac drugima, ali ne i sebi. Naučene su da budu snažne, ali ne i nježne prema vlastitim granicama. Da izdrže, ali ne i da zastanu. Vremenom, ta navika postaje unutrašnji obrazac: briga o drugima dolazi prirodno, a briga o sebi izaziva krivicu.

.

Zato se oslonac mora učiti iznova.

Ne kao luksuz, nego kao osnovna potreba. Jer žena koja nema gdje da se vrati unutar sebe, prije ili kasnije počne da se osjeća izgubljeno, iako spolja sve izgleda stabilno.

U psihološkom smislu, oslonac je osjećaj unutrašnje koherentnosti – iskustvo da si u kontaktu sa sobom, da razumiješ svoje emocije i da imaš pravo na njih. To je stanje u kojem ne moraš stalno dokazivati svoju vrijednost, jer je osjećaš iznutra.

Oslonac se ne nalazi u savršenom rasporedu, niti u tome da sve ide po planu. On se nalazi u sposobnosti da ostaneš uz sebe i kada stvari ne idu kako si željela. Da sebi kažeš: “Ovo je teško, ali ja sam tu.”

Kada žena počne da razvija taj odnos sa sobom, mijenja se način na koji doživljava svijet. Granice postaju jasnije. Odnosi iskreniji. Odluke mirnije. A osjećaj stalne unutrašnje napetosti počinje da se smanjuje.

Oslonac ne znači da nikada nećeš biti slaba ili nesigurna. To znači da znaš gdje da se vratiš kada to osjetiš.

To je prostor unutar tebe koji ne zavisi od tuđeg mišljenja, od trenutnog uspjeha, od raspoloženja okoline. To je tvoja tiha tačka stabilnosti, koju nosiš sa sobom gdje god da ideš.

I svaki put kada izabereš da zastaneš, oslušneš sebe i napraviš makar mali korak u pravcu svoje istine, ti tu tačku jačaš.

Jer oslonac nije nešto što se jednom pronađe.
On je odnos koji svakodnevno gradiš sa sobom.

Uporište postoji upravo zbog tih trenutaka.
Da imaš mjesto gdje možeš zastati, udahnuti i ponovo osjetiti sebe. Svakako možeš pročitati slične sadržaje i na našoj facebook stranici.